Nekad postoji osećaj da nešto stoji u tebi, bez jasnih reči i bez potpunog objašnjenja. Kao da je stalno tu, ali ne možeš tačno da kažeš šta je.
Ponekad pokušavaš da ga ignorišeš ili objasniš, ali se vraća. Kao tiha težina koja ne prolazi, već samo menja oblik.
U takvim trenucima, možda nije potrebno da ga razumeš odmah, već da jasnije vidiš gde se trenutno nalaziš. Iz tog mesta i ono što nema ime može početi da dobija više smisla.